lokva

lȍkva ž <G mn lȍkāvā/-ī>

DEFINICIJA

1. voda koja se zadrži u udubljenju zemlje, bez stalnog izvora napajanja

2. velika količina prolivene tekućine [lokva krvi]

ONOMASTIKA

pr. (etnik): Lòkvičić (Brač)

top. (često u mikrotop. osobito na sjevernojadranskim otocima, za zemljišta, vrela, uvale i lokve koje služe i kao pojila za stoku): Lȍka, Lȍkaj, Lòkajne, Lòkānj, Lòkanja, Lokánjac, Lokánjak, Lòkanjić, Lòkāvje, Lȍki, Lȍkice, Lokùnja, Lȍkva (na otocima često ime za umjetna sabirališta vode, Brač, Dugi otok, Iž, Kornati, Rab, Senj, Silba, Vis, Zadar itd.): Lòkvaji (Istra), Lòkvānj (sjevernodalmatinski otoci, Istra), Lokvánji (Istra), Lòkvārka (potok, Gorski kotar), Lȍkve, Lȍkvica (Brač, Istra, Krk, Molat, Omišalj, Pag, Rab), Lȍkvice, Lȍkvić (Žirje, Istra), Lȍkvina (Brač, Rab, Zadar), Lȍkvine, Lòkvīšća (Krk) i sl. te složena imena tipa: Mȁlokve (Brač), Trolȍkve (Brač, Kaštela, Senj), Zȁloke (Žirje), Zȁlokva (Šolta) itd.; često se javlja uz neki pridjevak: Bȁbina lȍkva, Cȁreva lȍkva, Cr̀ljena lȍkva, Cȓna lȍkva, Dùliba lȍkva, Mȍdra lȍkva, Súho lȍkva, Trȋ lȍkvice, Vȇljā lȍkva, Vȍdene lȍkve, Zèlenā lȍkva i sl.; (naselja): Lȍkva (Omiš, 283 stan.), Lȍkvica (Delnice, 52 stan.), Lȍkvičić (Imotski, 773 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. loky (bug. lókva, češ. dijal. lokáč) ← ie. *loku- (grč. lákkos, stir. loch: jezero)