nos


nos
nȏs m <G nȍsa, A nȏs, L nòsu, N mn nȍsovi>
DEFINICIJA
1. a. anat. organ njuha i jedan od dišnih organa u ljudi i životinja b. meton. njuh [imati dobar nos]
2. razg. [i] (+ potenc.)[/i] ono što se ističe kao nos na licu (npr. šiljak opanka i sl.)
FRAZEOLOGIJA
dignuti (dizati) nos = nosom parati oblake;
spustiti nos (na koga) držati se uvrijeđeno, držati se tako prema kome da se pokazuje ljutnja ili da se demonstrira da je ophođenje nepoželjno i da se izbjegava;
dobiti po nosu 1. dobiti batina 2. pren. biti oštro ukoren;
gurati, zabadati (svuda) nos biti pretjerano znatiželjan, u sve se miješati;
ići kome uz nos raditi protiv njegove volje;
imati koga u nosu nositi u sebi ljutnju na koga;
imati nosa = imati njuha, v. njuh ;
izići na nos (komu) prisjesti, osvetiti se, loše proći u nečemu [ta mu je pustolovina izišla na nos];
kakav nos takav ti ponos posl. pravi muškarac ne treba da ima malen nos (po tome se zaključuje o ostalome);
ne vidjeti dalje od nosa biti ograničen, priglup;
nosom parati oblake biti ohol, umišljen;
ostati duga nosa biti nasamaren u kakvoj diobi;
(tu je) pod nosom vrlo je blizu;
pokazati dugi nos (komu) nasamariti koga s nasladom, narugati se komu (nakon što ga je onaj koji se ruga prevario) (slika kretnje kad se palac jedne ruke stavi na nos, a palac druge na mali prst prve i onda se prstima miče);
vući za nos (koga) izvrgavati koga dugim procedurama, zavlačiti s čim, zavaravati izvlačenjem preuzetih obveza i sl.;
zabosti nos u ledinu, v. zabosti
ONOMASTIKA
pr. (nadimačka): Nóse (Karlovac, Pokuplje), Nòsek (Bjelovar, Prigorje, Zagorje), Nòsetić (Jastrebarsko, Pokuplje), Nósić (260, Imotski, Dalmacija, Kordun, I Slavonija), Nòskov (Osijek), Nòsković (Samobor, Zaprešić), Nóso (Petrinja, Zagreb), Nòsović (Virovitica, Dubrovnik)
ETIMOLOGIJA
prasl. i stsl. nosъ (rus., polj. nos), lit. nosis ← ie. *neh2s- (lat. nasus, skr. nāsā)

Hrvatski jezični portal. 2014.