konac


konac
kònac1 m <G kónca, N mn kȏnci, G kȍnācā>
DEFINICIJA
dvije ili više upletenih niti pamuka, svile i sl., služi za šivanje, spajanje čega [kirurški konac; konac za vezenje; ribarski konac; zubni konac]
FRAZEOLOGIJA
držati konce (u rukama) držati vlast, sve voditi, zapovijedati u svemu;
hvatati konce otkriti sve;
(kao) pod konac vrlo precizno, ravno izvesti (npr. zid, crtu, itd.);
onaj koji poteže konce (potezati konce i sl.) onaj koji diskretno upravlja postupcima drugih ljudi (predodžba marionete);
pod konac 1. u pravcu (kao kad se drži konac ili konop kad se što gradi i sl.) 2. potpuno jednako, na dlaku isto (ob. kad se određuje što po visini, kad se određuje ravnina i sl.);
pomrsiti (kome) konce pokvariti kome račun, onemogućiti ga u namjerama;
visiti o koncu jedva opstati
ONOMASTIKA
pr. (prema zanimanju): Kònčār (530, Lika), Končárević (280, S Dalmacija), Kònčec (Međimurje), Kònček (Kutina), Končèvskī (130, Ivanec), Kȏnčić (240, Zabok, Međimurje, Županja)
ETIMOLOGIJA
v. konac

Hrvatski jezični portal. 2014.