- beg
- bȅg m <N mn bègovi/bȅzi jez. knjiž.>DEFINICIJA1. pov. a. plemićki naslov u Osmanskom Carstvu b. visoki vojni ili civilni dostojanstvenik [alajbeg; beglerbeg; sandžak-beg]2. reg. gospodin, gospodar, ugledan čovjek, dodaje se iza vlastitog imena [Mustaj-beg]3. kat. reg. zast. mladoženjaONOMASTIKABȅgan m. os. ime (musl.)pr. (prema staleškome statusu ili nadimačka): Bȅg (490, Rab, Pokuplje), Bȅgan (Zadar), Begánović (430, Kordun, Turopolje), Bèganić (Požega), Bégić (1500, Lika, Banovina, Slavonija), Bégo (250, J i sred. Dalmacija, Dubrovnik), Bégonja (760, Zadar, Zagora), Bȅgov (I Slavonija), Bȅgovac, Bȅgović (2200, Podravina, Banovina), Bȅgušić (Dubrovnik, Split); također musl. pr. tipa: Àgabegović, v. Alajbeg, Alibegović, Hadžibegović, Mustajbegović i sl.ETIMOLOGIJAtur. bey
Hrvatski jezični portal. 2014.