svoj

svȏj prid. zam. (svòja ž, svòje sr) <G svòjeg (a)/svȏga> (povratno posvojna)

DEFINICIJA

1. koji pripada jd i mn [uzmi svoju knjigu; pazite na svoju djecu; svakom svoje; imam ja svoje brige]

2. a. vlastiti b. koji je izvoran, koji ima svojstva [svoj kao stvaralac]; poseban, nezavisan, originalan

3. (u im. službi) označuje osobe bliske subjektu [drže ga svojim]; blizak, prisan, srodan, rodbina, opr. stran, tuđ

4. (u pril. značenju) uz brojeve: otprilike, približno [svojih sto metara]

FRAZEOLOGIJA

biti na svoju ruku biti poseban, neobičan;

biti svoje glave biti tvrdoglav, svojevoljan;

biti svoj čovjek biti materijalno nezavisan;

doći po svoje 1. dosl. pojaviti se i tražiti svoj predmet, dio čega itd., zahtijevati povrat, isplatu itd. 2. dogoditi se kao neminovnost, biti rezultat neumoljivog slijeda događaja [smrt je došla po svoje; došao vrag po svoje dogodilo se zlo koje se je neminovno moralo dogoditi, došlo je zlo koje smo tražili ili izazivali, pojavila se nevolja do koje je moralo doći];

kao ni sebi ni svome raditi što vrlo površno, loše obavljati neki posao;

među svojima među istomišljenicima, sebi sličnima;

otpjevati (odraditi, završiti itd.) svoje (u raznim kontekstima i situacijama u zn. da je tko došao do kraja čega) [odživio svoje više nema što posebno čekati u životu, sve je prošao u životu što je bilo najljepše, najvažnije i najplodnije];

svak zna svoju, v. svak ;

sve ima svoje svaki posao ima svoje zahtjeve, traži potrebno znanje i vrijeme; ništa se ne može napraviti silom, na brzinu ili mimo pravila zanata;

svoj svome 1. svoji ljudi (rodbina, svojta, zemljaci itd.) pomažu jedan drugoga 2. pov. trgovačka formula u zn. poziva da se kupuje kod zadrugara ili ljudi sličnog položaj

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. svojь (rus. svoj, polj. swój), stprus. swais ← ie. *swoyo- (skr. svayam: sebe)